Postovi
210 Kuna za samoubojstvo
Mrzim se voziti tramvajem, sve do prvog razreda srednje škole mislila sam da je tramvaj turistička atrakcija, jedino što mi nije bilo jasno je to zašto se ti ludi turisti guraju tako nesnosno. Par puta sam pokušala im mahnuti, ali mama mi je rekla, onako, kroz zube, kako samo mama zna
"Netko će te ubiti!"
E, da, na kraju sedmog (7.c, da se ne zaboravi) moja Domaćica i ja smo se vozile od okretišta, do okretišta, onda smo se izgubili, pa smo kroz smijeh pitali ljude mogu li nam pomoći, jer smo se izgubili (ne nisam se izgubila pameću, namjerno se ponavljam), ali nam ljudi nisu vjerovali. Uf, jedva smo našli put doma, bila je to prva naša avantura.
E, onda sam krenula u srednju školu. Do nje mi je trebalo vremena, ovisno o tome jesam li se zagledala u sapunicu koja je išla u to vrijeme ili ako nisam gledala istu, sapunicu, je l. E, ako jesam, do škole mi je trebalo 7 minuta, uz burno ispračivanje mene od Meni drage osobe
"Idi, idi. Ako te mama nađe kući... idi!",
a ako nisam gledala sapunicu, trebalo mi je između 15 i 30 minuta,. ovisno koliko mi se išlo u školu. Tek za zapisnik, više ne gledam sapunice, gledala sam Zabranjenu ljubav, a onda su ubili Zlatka, pa mi se više ne gleda. Ali Moja jača polovica gleda K. T. 2, pa ja sad pitam je l to može biti temelj za tužbu zlostavljanja u braku?
I sad se vračam na temu. Došao je kraj školske godine, a ja... ja imam jedinicu iz njemačkog.
Znate ono
"I Lulu, s koliko ćeš proći?"
"Pa baš i neću!"
"Kako nećeš?" uz pomalo povišeni ton.
"Imam jedinici iz njemačkog."
Tek da se zna, nije to zbog sapunica, nego jer se njemački i ja dubinski i iskreno mrzimo, njemački je pobijedio.
Završilo je to puno bolje nego sam se nadala. Mama me odvela na pizzu i onda mi našla instrukcije, za sve iduće godine. Mogu vam reći da su urodile plodom, eto Meni dragoj osobi sam nakon 12 godina učenja njemačkog znala prevesti Die Toten hosen . Ali ne znam to napisati, pa sad svojoj NL/RL prijateljici, osim što šaljem poruke "Što mislimo o Kramariću?", Milanoviću ili Luki Omanu, te da me boli prst (opekla sam se i bolio me, a Moja jača polovica nije ima razumijevanja), sad pišem poruke za koje bi mi mogla počet naplaćivati. (Ako ne znaš što je NL/RL prijateljica, pitaj Mo'šmisliti, ali onda joj duguješ još jedan sladoled.)
Dakle nakon 12 godina
"Die Toten hosen su mrtve hlače."
"A o čemu pjevaju?" sa puno nade pita mene Meni draga osoba
"A od kud da ja ja to znam?"
"M, m, m," to je naučila od mene "Možda jer 12 godina učiš njemački."
Tako vam ja znam njemački.
A gospođa koja mi je davala instrukcije se trudila. I kakve to veze ima sa tramvajem? E pa ima. Naime, gospođa je stanovala u Dubravi. Možete li zamisliti uzbuđenje kada sam dobila svoju prvu godišnju kartu. Svima sam ju s veseljem pokazivala. Ljudi oko mene su uglavnom pristojni, pa bi me potapšali po glavi te se okrenuli mojim roditeljima sa izrazom punim sučudi i razumijevanja, koji je govorio možda-poslije-puberteta-prođe. Jedino je Meni draga osoba to proživljavala skupa sa mnom
"Je l ti mama pripremila sendviče i sokove?" pitala bi kada sam odlazila na instrukcije.
Još nisam ništa shvaćala, jer u vrijeme kad sam ja išla na instrukcije, gužve nije bilo.
Onda sam završila srednju školu, pa mi tramvaj nije više trebao.
I onda
"U Samobor! U Samobor!" vikao je Moja jača polovica. I još je govorio
"Ma daj, što ćemo u gradu, vidi kako je tu tiho."
Ja sam bedasta, pa sam pristala.
Pa jedno vrijeme nismmo imali automobil (to pišem punu riječ da bih imala što veći post, pih, oni će meni govoriti da pišem kratke postove), i vozili smo se autobusom i, ja, tramvajem. Samoborček je priča za sebe, o čemu ću jednom napisati post, a započet ću ga sa
"Je*ote, je l u Samoborčeku netko jede novce?"
Ali sada bih o tramvaju.
Dakle, ja mlada, svega 26 (jer tada mi je bilo samo 26, za razliku od sad kada mi je cijelih 27) godina, naivna, uvijek optimistična, na Črnomercu čekam tramvaj koji će me odvesti na moj posao.
Čekam!
Čekam!
Čekam!
I sad. Je l to samo meni, tako mladoj, uvijek optimistično i naivnoj čudno da kad padnu tri kapi kiše da tramvaja nema.
Znate ono
"Gje je tramvaj? Pada kiša."
"Nema ga! Pada kiša."
To nije logično, pogotovo za gradonačelnika kojem je u cilju da mu stanovnici grada zdravi i radni pa da mogu plaćati ogroman prirez ili kako li se već to govno zove, a ako su građani biti bolesni, onda će dobiti otkaz i od čega će onda plaćati? A? A? A? Recimo ja, jer imam premalu torbu za kišobran, ili imam preveliki kišobran za torbu.
Ipak je došao tramvaj, pa sam ja ušla u njega, našla si mjesto, za stajati, jer sam još mlada, a onda su ušli i drugi ljudi. I ušli! I ušli! I ušli!
Znam, to je tramvaj iz Harry Pottera i uvijek može ući još jedan čovjek. Za boga miloga, pa doći će drugi tramvaj. Znam što si mislite. Mogla sam i ja izaći, ako me već smeta. E, pa sad, samo da znate, neću se opravdavati time da sam kasnila na posao, a jesam, pa ni time da vani pada kiša, zapravo ja sam htjela vani, samo se nije moglo. Nikako!
E, tako. Tako je kad pada kiša.
A kada je vruče onda je ovako.
Tramvaja nema. To je valjda ideja nečija, kako bi se ljudi više kretali, pogotovo jer je sad lijepo vrijeme, a Hrvati su pretili, pogotovo Zarebčani. Zapravo žele nam pomoći, samo mi to nikako ne shvaćamo. Onda dođe tramvaj gdje je sve puno ljudi. Ne znam je l to neki trend, ali ljudi se ne peru. Ozbiljno. Nemoguće je da tako smrde, a da se peru svaki dan. Poseban je užitak i avantura, ako se vozite sa potpuno pijanim pijancem, koji eto upravo je sad povraćao. Iz nekog razloga, neki ljudi su, pa čak i kada je tramvaj polu prazan, užasno željni dodira, pa su vam uvijek u profilu. uglavnom su pijani. Ako imate sreću pa nisu, onda vas slučajno diraju po intimnim dijelovima tijela, ili su željni s vama podijeliti povijest svoje bolesti ili barem, iskomentirati trenutno stanje na vrhu naše vlade, gdje će, onako nedefinirano, zaključiti da je prije bilo bolje.
Tu je uvijek jedna baka koja za ništa na svijetu ne da da se otvori prozor, jer nju je propuhalo, a ja na svoje uši čula kako se prozor ne želi otvoriti jer nema zraka, nego je to očigledna provokacija jedne Srpkinje prema jednoj Hrvatici (je l potrebno napomenuti da djevojka koja je htjela otvoriti prozor i baka koju je propuhalo uopće se ne znaju, što je bilo vidljivo iz reakcije jedne i druge).
Tramvaj postaje i opasno mjesto. Djevojku tip, vidljivo pijan, maltretira (meni je izgledalo da se ne poznaju, ali i da se poznaju, WTF?), a nitko ništa. Istina, ni ja, jer on je viši, jači i bjesniji od mene, a u svoju obranu još moram reći da nisam imala kuna na mobu, da nazovem policiju ili koga već, a tada još nije posojalo 112.
Nadalje, usred bijela dana, dva jako mlada studenta, jedan je bio portugalskog, voze se u tramvaju i meni užasno idu na živce jer pričaju o klađenju, što ja ne razumijem, a volim prisluškivati (moj grijeh). Najedanput u njih se zaleti visok, jak čovjek s bradom
"Što me gledaš? Pederu!! Nisam se ja za takve borio." I sve tako nešto.
I na kraju.
"Kartu molim!!"
WTF?
Kakvu kartu i za što?
I to nije zato što se švercam, što u zadnje vrijeme radim rijetko, nego me ozbiljno zanima, zašto ja moram plaćati kartu, a ZET ne mora paziti da su putnici, ako ne sretni, onda barem zadovoljni da su bez većih problema došli na cilj?
Objavio prepricalica u 18. srpanj 2007 11:05:00 | 1 komentara
Kako je lako biti u muškoj glavi
Nisam odustala. Nikada ja ne odustajem, ja sam kao pit bul (vjerojatno nisam dobro napisala) kad zagrizem ne puštam. Ili kao moj Figaro, koji je kroz rolete, samo malo otvorene uspio uloviti goluba i koliko god da smo ga tukli novinama po glavi nije htio pustiti.
"Figaro, dođi papati!" je ono što ga je natjeralo da pusti glupog goluba. Moja Roditeljica misli da je od rođenja malo glup, ali mi ga volimo, no ja sam uvjerena da je ovo s novinama kumovalo njegovoj potpunoj nesnalažljivosti.
Odmah da razjasnimo, Figaro je mačak. Mislim, da ne bi mislili da mi je ljudski rod, znam d niste, ali pošto imena su svakakva… da ne bi bilo "Joj, Lulu oprosti što smo ti poslalali socijalnu službu, stvarno nismo znali."
Dakle, takva sam ja – ne puštam.
Jedino, ako viknete
"Lulu, dođi papat", a na stolu je sladoled, tatarski biftek ili pohani batak, ili pak nešto iz Mex kantine, ja ću pustiti.
Moja jača polovica trenutno tvrdi da mogu se ja držati čega god hoću samo da njega pustim na miru.
"Gle, ljubavi" on će sa puno ljubavi meni "Knjiga! Mmmmmm!"
"A jesi bedast" sa isto puno ljubavi ja ću njemu "Za knjigu ne ideš 'mmmmmm!', tako ideš za hranu."
"Kako god, pusti me da malo spavam."
Moja jača polovica i ja imam rutinu prije spavanja. On legne na leđa, pa mu ja stavim glavu na prsa. Nije li to krasno? I onda mi lijepo pričamo.
Da mi Moja jača polovica sad stoji iza leđa i čita što pišem, jedino što bi rekao bi bilo
"Khm!?"
Onda bih ja pitala
"Dobro, što je sad?"
A on bi odgovorio
"Ništa. Samo to što nije baš istina."
"Kako nije?" pitala bih ja.
"Pa, tako, ti pričaš, a ja bih spavao."
Na svu sreću, ne stoji mi iza leđa i sad je opet u fazi da mi ne čita blog, pa ja mogu reći da se mi svaku večer baš lijepo porazgovaram. To nije laž, nego uljepšavanje istine.
"Ajde, daj, daj, daj mi pričaj nešto lijepo." U devet mjeseci braka još pokušavam.
"A što?" pita muškarac.
"Reci, koliko me voliš?"
"Puno!"
Prije sam mu davala smjernice
"Daj, daj, daj, samo jednu rečenicu gdje ćeš spomenuti sunce, mjesec, ljubav, mene i smrt."
Ne ide, pa ne ide. Možda je i bolje jer izgleda jako smiješno dok se trudi to uobličiti u smislenu rečenicu, pa se bojim da bih prasnula u smijeh kada bi ju napokon rodio. Sad ja imam potpuno novu tehniku mučenja Moje jače polovice.
Počinje slično.
"Pričaj mi nešto."
"Što?"
"Bilo što."
Vidite, neka si on sam smisli, samo neka prča sa mnom, da ne kokodačem samo ja.
"Ne znam." brzo se snašao.
Na početku sam vam ja rekla, ne puštam ja tako lako.
"Bilo što. Evo, sad si bio na WC-u, o čemu si razmišljao?"
"O tome kako će mi biti lakše kada se fino pokakam."
"??" upitnici u mojim očima, jer, ostala sam zbunjena, bez obzira što znam da je Moja jača polovica nevjerojatno iskren.
Ako ja slučajno ne čujem
"Ljubavi, ja sam prdnuo!" Vidite?
"Dobro, dobro." kažem ja "Možda primjer nije bio dobar. O čemu si razmišljao dok si me čekao?"
"O tome kako sam gladan."
"Ma daj!! Pusti me ne miru." i pokušavam se okrenuti na drugu stranu, ali on je jači od mene i drži me samo jednom rukom, i uopće ne glumi da mu je teško "držati me na miru". Onda se ja koncentriram na to, pa se mi je smiješno, i poslije idemo spavati, ili spavati (ako razumijete).
Ako se, kao što se Moja jača polovica pita, pitat o čemu bi on to moro razmišljat dok obavlja nuždu broj dva ili me čeka a dođem, moj odgovor je – nemam. Ali, ali, prije nego što kažete sam
"Evo!!" sad dva uskličnika, mogu vam reći o čemu ja razmišljam.
Uglavnom razmišljam u postovima. To sam već puno puta rekla, ali ponavljanje je majka znanja, a i ja tako imam više riječi u postu (iako mi se čini da brojač ne radi, jer mi piše da pišem uglavnom kratke postove, od okolo 100 riječi, što nikako mije istina). tako, ja razmišljam o tome što e tog dana dogodilo i kako ću ja svojim blogerima to prenijeti i hoće li ih zanimati. Je li bolje početi rečenicu pokaznom zamjenicom ili objektom.
"Ljubavi" pita mene Moja jača polovica "Je l se ti to gramatički ispravljaš?"
"Ups!" jer počela sam govoriti u postovima.
"Stvarno bi se trebala početi više družiti sa pravim ljudima." dobronamjerno kaže meni Moja jača polovica. Oda sam si ja našla prijateljice na blogu, pa sad sa ja mogu razgovarati i izmjenjivati informacije (tako ja zovem ono što drugi zovu tračanje) u postovima.
Sad ćete reći, skupa sa Mojom jačom polovicom, da on nema blog.
Pa dobro, ali ja mu ne branim da ga otvori.
"I što da pišem u njemu?" svaki put me pita.
"Pa sve što misliš!!" svaki put odgovorim.
"Kako mi je fino pokakati se?"
A ja si mislim kako je lako biti u njegovoj glavi, jer meni sad, dok pišem ove riječi, u glavi nastaju bar mi dva nova posta i moram kucati jako brzo jer će mi pobjeći iz glave.
Objavio prepricalica u 4. srpanj 2007 9:35:00 | 1 komentara
Liepe žene i bogati muškarci
Moja on-line prijateljica, koju ovim putem pozdravljam, a pokušavam ju nagovoriti da počne pisati blog, prije neki dan mi je poslala mail. To nije čudno, jer, ako smo on-line, prijateljice tako komuniciramo. Zašto je baš taj mail važan? Ona kao svaka prava ljubiteljica CSI-a prati onaj prav, a svaki pravi ljubitelj CSI-a znat će da je to Las Vegas. E, u tom CSI, o kojem je moja on-line prijateljica (morat ću joj smisliti bolji nadimak :) ) pisala, striptizeta plača muškarcu da glumi da ju voli. I sad, kaže moja Zadranka (može tako?) kako sve ovisi o kutu gledanja. I stvarno, zavrimo li u svoje živote, svoje muškarce peglamo, peremo (pri tome ne mislim da im mažemo leđa krpicom, ako bi Moja jača polovica to baš to volio), već se radi o spremanju stana (koliko god to neki, ja!, ja! ja!, mrzili), hranimo, nekad doslovce žvačemo umjesto njih
"Mislim da tri je poriluk malo pretvrd!!" (da Tedi, to je i meni Moja jača polovica rekao kada sam mu napravila pohani poriluk.) I na kraju dajemo im novce ili za kruh zarađujemo. Sada je barem trenutno kod mene, iako, uvjerava me voljeni, da će se brzo promijeniti.
Plaćamo ih ovako i onako, pa zašto se čuditi nd sudbom striptizete koja troši svoju teško zarađenu lovu na to da u netko voli.
Zašto onda ne tražiti i obrnut primjere i veseliti se njima?
Ne, ja neću o Vlatki Pokos i Josipu Radeljaku Dkanu, iako bih užasno voljela znati čime to dvoje ljudi, kada nisu u novinama, rade, čime zarađuju za kruh ili barem kolače, ako kruh ne jedu.
Ono što mene strahovito nervira osim što nas zamaraju svojom rastavom, koja je zapravo prekid, jer da se rastaneš moraš biti oženjen, a ako se ne varam, po našim zakonima, njihovo bosonogo šetanje pa egzotičnim pješčanim plažama, egzotičnim otocima, ne može e nazvati "obredom vjenčanja, a time ni brakom. To je njihova stvar.
Za Boga, zašto sve novine nisu pisale kada sam ja prekinula sa Leonom, Nenadom, ili Tomislavom, za ovim zadnjim sam plakala k'o kišna godina. Osim toga ostavio me na moj imendan i to pred sam Božić. Molim da mi se Story javi , ja ću svoju tužnu prču prodati za u pola nego su morali platiti Vlatki Pokos.
To je prva stvar koja me nervira. ali, vjerojatno svaka zemlja, pa koliko mala bila, mora mati svoju Paris Hilton. Tako, sad možemo konkurirati zemljama G9, i mi svoju Paris Hilton za trku imamo.
Ona druga stvar koja mene nervira je što cijela država, raspravlja tko je kri. WTF? Vi se nikad ne svađate? Ne? Stvarno?
e, pa ja se svađam. Istina, obično sama sa sobom, jer Moja jača polovica govori
"Da! Da! Da! Ne! neću više! Oprosti!! Da! Da! Da!"
Onda kad me iznervira nazovem jednu od moj prijateljica i plačnim glasom joj ispričam kako sam ja jadna i kako mene muž ne razumije , a ja sam tako dobro.
Moja jača polovica kad ga iznerviram, kaže
"E, ja sad idem sa dečkima na pivo"
Pa se prijateljima žali, pijanim gasom, kako je on jadan i kako ga žena ne razumije, a on je tako dobar.
Pitate li, recimo, moju Kumu, ona će3 reći da sam ja apsolutno u pravu, samo to neće reći plačnim glasom.
Pitate li prijatelja Moje jače polovice, on će (ako nađete nekoga koji se hoće umiješati), pijanim glasom, reći da je muškarac apsolutno u pravu.
I dobili ste zamršenu prču gdje će zlatnu sredinu znati naći samo žena sa viškom muških hormona ili muškarac sa viškom ženskih hormona. Ako shvaćate što sam htjela reći.
Zatim, nadalje, a i dolazimo do poante, ako poante uopće ima, ovog posta a to je: Je li Vlata Pokos zaslužila?
Ako vć moramo raspravljati o tome, odgovor je – nitko ne zaslužuje da u 7,4 ujutro bude izguran iz stana, ili da mu se ne dozvoli ići po garderobu. Drugo, što se meni želudac diže na napise koliko vrijedi ta njezina garderoba i natezanje oko 20 gaćica (meni moja mama ne da da kažem gače), dok iza onih lijepih zgrada u Tkalčićevoj, u kojoj se dotična toliko pokazivala, ljudi svaki dan broje hoće li imati za kruh.
(Poanta, sad će poanta!)
Sad, dosta o Vlatki Pokos i Dikanu Radeljaku.
Općenito.
Još od kad sam ja krenula u srednju školu (prije mi je bilo važno samo je li kolač od blata okusa čokolade ili vanilije, pa ne mogu pričati o onome prije) priča se o sponzorušama i onima koje to nisu. I za svako zlo, i za rat na Kosovo, rekla bi jedna moja prijateljica, krive su spozoruše.
Glupo! Ne čini vam se? Netko ih mora plaćati. Dok muškarci hoće imati lijepu curu pokraj sebe, a ne mogu im ponuditi ništa drugo osim novac, dotle će biti lijepih cura koje će se dobro prodavati. Svatko ima pravo živjeti onako kako hoće, do ne šteti nekome drugome (tako nekako to ide).
Moj izbor, definitivno nije, nisam dovoljno lijepa, pitajte gore navedene. Ali svatko se ponekad poslužio kojom smicalicom. Naš gradonačelnik je rekao
"Tko nije griješio neka prvi baci kamen!"
Ja, jesam. ne bacila kamen nego griješila.
Ista ona srednja škola, samo sad sam 2-3 razred (d, neka se zna), kad sam smjela ići u disco. Mrzila sam buku, previše ljudi, zagušljive prostore i ljude koji su se svako toliko očešali uz mene, ali nagovorili su me koji put. a koji put bi se poslužili smicalicom, pa bi dok me nema doma rekli mojoj mami da idemo na neki rođendan, pa bih ja uz 20 Kuna, koliko bih dobivala za van, dobila i još 20 (ili koliko je već koštalo) za ulaznicu, i umjesto
"Dođi u 23 sata", mama bi rekla
"Molim te nemoj poslije 2. Imaš telefonsku karticu?" Da, kad sam ja išla u srednju školu, služili smo se sad već povijesnim, telefonom "Nazovi me, ako te strah."
Na moje
"A?"
Mama bi odgovarala
"Pa, Morani je rođendan. Što si zaboravila?"
Moja sreća je da samo ja u obitelji pamtim gluposti, pa se mama ne sjeća da smo prije dva mjeseca već proslavili Moranin rođendan.
Tako mi sa 40 kuna u džepu (što je i ona bilo malo, samo mi nismo to znali) osjećali smo se jako bogato, pa bi pije ulaza sve potrošili. Sa žaljenjem moram ustvrditi da bismo sve zapili, samo bi nam ostalo za hrenovku u lisnatom. Onda bi kunu po kunu, skupili za 2 ulaznice, pa bi rekli
"Lulu, ti i Tina ćete nagovoriti redare da vas puste unutra."
"Zašto jaaaaaaa?" pijanim glasom ja.
"Jer tebe uvijek puste."
Tap-tap.
Cure kupe ulaznicu, pokažu ih, a mi nek se snalazimo.
"Bok!" Tina i a ćemo u isti glas,.
"Bok!" uvijek će jedan od redara.
"Mi nemamo ulaznicu."
"Da! I?"
"Mi bi unutra!!" pa bi im pokazale svoje bisere. Zube, vi prostaci.
Uvijek bi ušle u disco, gdje nam je od 10 puta 1 bilo s-u-p-e-r!
No, vidite, ako se nekome možete svidjeti, pa iz toga izvući koristi zašto ne. Koliko god sebično to bilo.
I, neću generalizirati, već ću samo govoriti o sebi i ljudima kojima se ja družim, s kojima sam o tome pričala.
Kad sam bila mala, mala, prije kojih 20 godina, kad sam bila u vrtiću sa svojim prijateljicama sam pričala kako ću ja biti velika. Imat ću lijepu bijelu haljinu i moj muž će biti jako bogat, tako da će mi svaki dan moći kupovati gumene bombone i čokoladu.
"I moj!"
"I moj!"
Vikale su mnoge Ane i Ivane koje su išle sa mnom u vrtić, a ja sam se ljutila, jer to je bila moja ideja, te je opće poznato da je samo jedan toliko bogati na svijetu.
S druge strane, dečkići su razmišljali o tome kako će biti gusari i da će napasti brod iz kojega će oteti najljepšu djevu koja će se isprva buniti, a kad vidi koliko je on bogat s velikim veseljem će mu rodit puno malih gusara.
Ne, ja stvarno nisam ne zadovoljna svojim životom, tu padnem tu se dignem, bit će bolje i bit će lošije, tako mora biti. Izabrala sam si najboljeg muža od svih Hrvatskih i inih muževa, ali lagala bih kada bih rekla da si ponekad, kada sam sama ili kad ne mogu zaspati, ne mislim kako bi bilo lijepo da ne moram ništa raditi nego samo lakirati nokte i ići po kavama, a da novci sami nađu put do mojeg računa.
Ima li netko tko to ne želi, onako tajno?
Objavio prepricalica u 3. srpanj 2007 9:13:00 | 0 komentara
Ako je Goran Karan, zašto onda Dino Rađa?
Neki dan Mislav Bago napravi emisiju o blogu u svrhu politike i ne spomene me.
"Ljubavi!!" tresem, lupam udaram Moju uspavanu jaču polovici "Bago me nije spomenuo?"
"Kako misliš nije te spomenuo?"
"Pa ovako: 'Je l me Mislav Bago spomenuo?' 'Ne!' Eto, tako me nije spomenuo."
A u naslovu je mojeg posta. Pih!
Više neću ni ja njega spomenuti. Pa da vidimo tko će dulje izdržati!
Hm!, a opet, vi kao da ne primjećujete! Recimo, nitko nije primijetio da ja znam Karla Barbarića (dobro, dobro, par put sam ga srela u kafiću gdje smo provodili sate koje smo markirali). No to prepisujem da vi ne znate tko je Karlo Barbarić. A ne ignoriranju mene i mojih poznanstava. Ili uopće niste oduševljeni time da znam Matea iz "Sudnice" i "Večere za 5".
Kada sam bila puno, puno mlađa, sva uspuhana (jer živjeli smo na 3. katu) zamazana (jer igrali smo se u pijesku) i znojna (onaj treći kat!!) veselo sam vikala mami
"Mama, naš blok zgrada pun je poznatih osoba!"
Jer tu su bili Ivo Pattiera (u čijeg sina su bile zaljubljene sve cure), Gabi Novak i njezin suprug Arsen Dedić (a i sin im, samo mislim da on još nije bio tako planetarno poznat).
"Da i tvoj tata i naš susjed!" dodala je roditeljica.
Moj tata? Hranitelj?
I susjed?
Susjed je poznati profesor.
"Ma daj, nemoj me zezati!" s prezirom sam odgovorila.
"Vidjet ćeš jednom!"
Kako su se moji horizonti širili, saznala sam da su nam vrlo blizu Branko Ivanda, Alan Bjelinski i Krunoslav Cigoj, a i njegov sin Mark Cigoj, pa samim time, mislim da u blizini mojih roditelja stanuje i Josipa Pavičić Jo.
A da i moj tata i susjed profesor koji je tako star da nisam sigurna spada li on još u poznate.
Da, ja baš jako volim vidjeti poznate. Tako bi cijelu srednju školu veselo skakutala (hm!, da sam još mogla skakutati a da ne bih izazvala manji potres) i već s vrata razreda vikala
"Pogodite koga sam vidjela! Pogodite! Pogodite! Pogodite!!"
(I da, ja volim ponavljati. Da, da. Ne, ne.)
"Onog iz Vještica!" u zboru je odgovarao cijeli 1. (2. 3. 4.)d.
"Aha!!"
"Bravo!" opet će u zboru.
Sad sam se sjetila, niste baš pokazali ni neko oduševljenje kad sam vam rekla da je Saša Lozar išao sa mnom u školu samo u drugi turnus. Pih! Ponavljam: pih!
No, našla sam ja svoju nelinkajuću prijateljicu, koja je ubrzo iz on line postala off line, ili kao se to kaže u jeziku kompjutera RL, prijateljica.
I nas dvije radimo na kompjuteru, svaka na svojem poslu, na nekih 50 metra (je l to puno ili malo? Ako je puno, onda je naša udaljenost manja) udaljenosti. Stvarno radimo, ali prozorčić icq-a nam je otvoren. Onda si uzmemo pauzu i umjesto da odmaramo oči, užasno koncentrirano tipkamo jedna drugoj.
"Što ćeš ti jest?"
"Ne znam. A ti?"
I sve tako nekako, pa dođemo do toga kako spasiti svijet i upravo je MNL prijateljica smislila nešto kad ja
"E, Mate Čuljak i Severina su prekinuli."
Pa ju potpuno zbunim, ali nisam ja kriva, na radu su bile vijesti.
jesam li vam rekla da sam upoznala Mate Čuljaka kad sam bila mala? Vjerojatno jesam, pa niste reagirali. Ponavljam: Pih!!
Ponekad MNL/RL prijateljica i ja trošimo radno vrijeme puno bolje, tj. ispijajući beskonačne kave. Zapravo te kave ne bi bile beskonačne, barem mi šefovima kažemo
"Vračam se odmah! Samo kava!!"
a onda se za pričam.
Dakle mi pričamo.
Malo problemi, malo posao, malo ljubavi. Što ja znam? O čemu prijatelji već razgovaraju.
Kad od jednom
"Hus! Hus!" pa nastavim dalje "Dakle taj moj… ne Hus, nego Moja jača polovica…" i onda ga krenemo ogovarati.
Ili
"Vidjela sam Goran Ivaniševića!" Koji sad stanuje blizu mjesta gdje ja radim.
I Goran Karan.
I Konac! (To vam je onaj iz dječje emisije, star, stare, što je bio obučen kao konac.)
A MNL prijateljica kaže da često viđa Antu Markovića, ako sam ja dobro zapamtila.
Jedino predsjednika Republike nam ne vidim nikad. Čujem ono tinu-ninu (Ribac mi je rekao kako je to onomatopeja za policijski auto)i koliko god ja buljila u skupe automobile, stakla su uvijek zatamnjena, a i oni fiiiiiijuuuu brzo prođu. Ali mogu se pohvaliti, da dok je još Pančić još bio ministar da me je skoro (njegov vozač) pogazio u Frankopanskoj.
I, joj, sad me može biti sram… A zato sam počela pisati ovaj post i moja bi se Domaćica naljutila na mene kad bi vidjela da ga nisam ni spomenula. Blizu mjesta gdje ja radim često prođe, jer blizu živi, jedan od najvećih živućih Bjelovaraca, a nije niti jedan od braće Navojec. ajde, baš me zanima je l će netko pogoditi tko je to? Ajde, baš me zanima je l će netko pogoditi tko je to?
Objavio prepricalica u 2. srpanj 2007 9:05:00 | 0 komentara
Pala sam na glavu!
"Ljubavi!!" plačnim glasom u 7,14 ću preko telefona ja Mojoj jačoj polovici "Pala sam na glavu!"
"Da, znam, kad si bila mala!" jer i njemu je 7,14 (pogledala sam na sat) ujutro, kaka i ne da mu se biti na poslu, osim toga umoran je. Ništa od toga on meni ne govori, jer Moja jača polovica ne govori, već ja to znam, bilo bi tužno da nakon 6 i pol godina veze, te 9 mjeseci braka, ja ne znam kada Moja jača polovica kaka.
S druge strane, on nikad ne zna kada je meni nešto, ili kad mi se kaka. Tako valjda mora biti. Ili ja imam sindrom majke kvočke, a on neki drugi sindrom kojem još nisu izmislili ime, a mi, cure, djevojke, žene babe, ga međusobno znamo zvati
"Ah! Ma pusti! On je muško!"
No, vratimo se na to da sam ja pala na glavu.
"Ma, ne, to je bilo davno!" nastavljam ja, jer mi se ne da, sad, u 7,15 (promijenilo se vrijeme za jednu minutu) raspravljati o tome, osim toga nisam ja pala na glavu kao mala, već Meni draga osoba i ja svečano izjavljujem, pred cijelim auditorijem, da ja s time nisam imala ništa. "Sad sam pala na glavu!"
"Zašto, Lulu?" s dosadom će on u glasu, jer već je bio svjedok (a ako nije bio očevidac, nazvala sam ga da mu se pohvalim!) svih mojih padanja "Zašto si pala na glavu?"
I tu ja njemu, kao što ću i vama, sa oduševljenjem u glasu pričam kako sam upalila kompjutor. Zatim sam čekala da mi se digne. Windowsi, vi prostaci jedni. Pa da mi se word otvori. I tako stalno sam čekala. Onda sam tražila svoj USB štapić. I jako sam se prestrašila.
"Jako sam se prestrašila! Znaš ljubavi?"
"M? M? Aha! A zašto?" pita Moja jača polovica.
"Je l ti to spavaš?" pitam ja njega.
"Ma, neeee! Slušam te!"
Zato sam se udala za njega, ne zna lagati.
"Spavaš, ali nema veze, ispričat ću ja to tebi! Dakle, jako sam se prestrašila."
"Zašto?"
Pa, nastavljam i vama.
Nisam znala gdje je moj USB štapić. Iz milja ja njega zovem Moj vilinski štapić. Vila sam ja, to ste shvatili.
I onda, onda, sam ja morala sve izbaciti sve iz torbe. To nije lijep prizor, ali na sreću, u 7,00 sati sama sam na poslu. Usput sam izbacila iz torbe dvije, crne, vreće smeća, te sam našla račun iz Zmu zuma, koji sam prije godinu i pol htjela pokazati, iz nekog do sad zaboravljenog razloga, mojoj Roditeljici.
"Moram nazvati mamu da joj kažem da sam našla onaj račun?"
"Koji račun?"
"Onaj iz Zum zuma."
"Nemam pojma na koji račun misliš."
"Ma joj, ti ništa ne možeš zapamtiti."
Malo sam skrenula s teme, tek da vidim sluša li me Moja jača polovica.
Nadalje, nakon smeća i sačuvanog računa, negdje je, poput sunca u mojem životu, ljubičasto je sunce zasjelo.
"Evo ga! Tu je! Tu je!" poput malog Azijata (znate onu reklamu "Nema ga! Nema ga!") i ja sam vrisnula, i malo sam si otplesala ples sreće.
Da, moj je USB ljubičasti, iako ga Moja jača polovica zove
"Rozi za curice!".
Duboko sam udahnula, jer prema USB štapiću treba se odnositi sa puno ljubavi i poštovanja, pogotovo ako, kao ja, sve spremate na njega, pa sam otvorila onaj pretinac na kompjutoru gdje se gura USB štapić. I onda...
Onda sam lijepo se sjela, pa sam gornjim dijelom svojeg tijela legla na svoja koljena, i...
Jeste ikad pali na glavu?
Meni se u životu svašta dogodilo. Recimo, hodam mala ja sa mojim Hraniteljem, Meni dragom osobom i moja Roditeljica. Uzmimo i da je južina, iako ne mora biti, jedina je razlika to da mi obiteljski ne podnosimo južinu pa se svi međusobno posvađamo.
"Lulu!" okrene se meni moja Roditeljica i sa puno nježnosti kaže "Molim te pazi kako hodaš, to je sve puno..."
"Stup!" viče iz sveg glasa Meni draga osoba "Pazi, st..."
doing-doing!
"... up!" tužno će Meni draga osoba završiti rečenicu.
Koliko sam puta pala na ravnom, ne brojim, a ako cesta ima samo jednu jedinu grbu, ja ću je pogoditi i pasti preko nje.
moram se pohvaliti da me je auto trknuo samo jednom i još jednom skoro. I oba puta sam ja bila u pravu, tj. oni su kršili propis. Kad me je trknuo skrenuo je tamo gdje ne smije, a izgovor mu je bio da mu se žuri.
"Meni se žuri!"
Eto, vidite.
A drugi put me je skoro pogazio Pančićev vozač, s Pančićem u autu, on nije imao izgovor. Ostale pute, kako sam vam rekla da ne znam prelaziti cestu, spasili su me dobri čuvari koji su pri tome izgubili koji kilogram živaca, a možda i koji pravi kilogram, od nerviranja.
Još, nadalje, upala sam u lokvu, do koljena, blato, pala sam sa stepenica (i pijana i trijezna!), uganula sam nogu na sitnoj nepravilnosti na cesti, pa pala u nesvijest i završila u hitnoj. Uspjela sam baciti miješalicu za beton na sebe (što uopće nisam ja kriva, već Meni draga osoba, mislim, ni je li se kao 4-godišnja sestra trebala više truditi da fascinira svoju dvije godine stariju sestru i čvršće držati tu mješalicu, ali to je priča za sebe). Sudarala sam se sa staklima i ogledalima, padala sam s kreveta. Pa čak sam i Meni dragu osobu nagovorila da se drmnemo glavom u glavu, mislim da sam tu igru nazvala "Kuc čaša", gdje smo se nas dvije sudarale dijelovima tijela da vidimo koju će jače boljeti. Meni draga osoba kaže da je ona pobijedila, jer je nju više boljelo, naime, padanje u nesvijest se ne računa, a kad me mama sa strahom pitala
"Lulu, boli li te što?", ja sam, navodno, odgovorila
"Ne!"
A ona ima čvrgu
"Vidiš? Tu je!"
Jedino, sa ponosom mogu ustvrditi, nikad nisam pala u kupine, dok Meni draga osoba je.
E, da, i do sad nikad nisam pala na glavu.
Užasno glupo.
"Užasno uzbudljivo!" kaže Moja jača polovica, "Ali ja sad moram ići radti."
"Idi, idi! Ja ću sad zvati mamu da joj kažem da sam našla onaj račun."
i nazvala sam ja svoju mamu.
Red "Kako si?", red "Dobro sam!", red "Što ćeš kuhati?" i "Držiš li kuću u redu?" i onda
"Čuj, mama, našla sam onaj račun."
"Koji račun?"
"Ma, onaj što sam ti ga htjela pokazati, prije godinu, godinu i pol."
"Ne znam o čemu pričaš!"
"Ma znaš, još smo pričale o tome!"
"Lulu, jesi li ti možda pala na glavu?"
Nije li čudno kako mame uvijek znaju?
Objavio prepricalica u 14. lipanj 2007 9:48:00 | 2 komentara
Kukavice, pucajte u prsa!! Milost ne tražim, niti bih vam ju dao!
Tedice, jesam li dobro zapamtila?
Choco kaže kako da bih imali što više komentara pitanje valja postaviti na kraju posta,no ja sam užasno znatiželjna i postavit ću ga na početku:
Koliko vas zna o kojem narodom heroju ću ja sada? (ali bez varanja i virenja u red-dva ispod!)
Naravno, pitanje će biti i na kraju posta isto (mislim, neće biti isto pitanje).
Kao mala, li i malo veća, ja sam jako voljela sve narodno. Uopće ne znam od kuda mi to, jer se u našoj kući nije moglo pronaći nikakav tabletić, narodna nošnja ili tako slično.
No, ja narodno, pa narodno.
"Deda, moj, deda!" veselo samo preskakivala i po dvije stepenice kako bih mu se pohvalila "Učili smo danas narodne poslastice!!"
Deda je to smatrao užasno duhovitim, a ja se još danas, kada moja Roditeljica to spomene, malo uvrijedim.
Tko tebe kamenom, ti njega kruhom, što ne? Narodno, a prava poslastica.
Više ne volim narodno, manje je više, još jedna narodna, ali originalno ne iz našeg jezika, moj je moto. Tko u našem ljubavnom gnijezdu, tako i u mojoj glavi. Sad, iz gnijezda sam uspjela izbaciti višak stvari (napokon smo, nakon skoro 3 mjeseca, povješali slike, i nismo se puno svađali, samo sam malo vikala), ali iz glave ne ide pa ne ide. Puno mi je glava rođendana ljudi koje više nikad u životu neću vidjeti (ili ih prepoznati na ulici) i nekih događaja, naših, domaćih poslovica, ali i onih latinskih. U srednjoj školi morali smo naučiti 200-tinjak poslovica iz latinskog, koje ja još sve pamtim i razbacujem se njima u prisutstvu Moje jače polovice, Domaćice i Meni drage osobe. Psi kako bi zaboravili mirise jedu, da oprostite na izrazu, govna. A što da ja radim? Što? Što? Što?
Sad sam malo skrenula s teme, ali sad mi je lakše kad sam se požalila.
No, vratimo se.
Iz vrtiča se puno toga sjećam, a nekih stvari bolje. Recimo, imali smo dobru tetu Anitu i zločestu tetu Jasminku koja nas je tjerala da spavamo poslijepodne i da pospremamo igračke za sobom. Sjećam se da su te tete i često organizirale natjecanja i da sam ja bila prva u skidanju i oblačenju čarapa. Mora da mi je to bio veliki uspjeh, ako to do danas pamtim. Sjećam se jako dobro, da smo morali (vjerojatno smo bili grupa pred školu) svaki dan gledati TV kalendar. Moj pokojni djed je jako volio gledati TV kalendar, Operu box (ili kako li se tada, prije 20 i koju godinu, zvala) i čitati novine. Tako da sam i ja to voljela i još dan danas volim. Znao je meni moj deda i pričati priče o pravednoj borbi partizana protiv Nijemaca.
Tako da sam u školu došla užasno pametna i... ovaj... maštovita.
Mašta mi je od uvijek stvarala probleme, jer koliko god priče bile izmišljene ja bih dodala još nešto. Tako sam u ranoj dobi svojeg života izbezumila djecu, sve od reda stare kao ja, znači kojih 5-6 godina, pričom da nam je Petar Pan došao uzeti duše, te sam time pokvarila odmor tetama (baš toj teti Jasminki) koja je svaku večer morala spavati s nama u sobi. Bili smo, naime, na ljetovanju na Silbi.
U školi je to značilo da moja Roditeljica odlazi moliti drugaricu (jer mi smo imali drugarice) da me ne pita jesam li naučila pročitati i sa razumijevanjem prepričati "Crvene makove", jer ja već danima plačem nad tužnom sudbom seljaka koji su morali davati desetinu Crkvi (crkvi?), desetinu državi desetinu feudalcu, a ostalo bi im, ako ne mak, onda miševi pojeli.
"Kakvi miševi?" pitala bi drugarica.
"Eto, to vam ja govorim", moja će Roditeljica "Ali vi probajte mojem djetetu objasniti."
Isti problem sam imala sa pjesmom "Moj tata tramvaj vozi", jer osim što je bila na ćirilici (koju nikad nisam naučila, već bi mi ju mama pročitala, a ja bih sve pamtila), sirotog oca sa gangrenom na nozi (je l se tako kaže) sam pokopala i
"Oni sad neeeeeemajuuuuu što za jesti!!"
Ništa bolje nije prošla pacifička pjesma velikog Vladimira Nazora, o tome što on voli a što ne, jer
"Zašto je Neeeeenin tata poginuuuuuuo?"
Da, moja je Roditeljica često bila u školi. Jedino što se nije htjela zauzeti za mene kada smo učili o Indiji, tako da sam ja u suzama grcajući učila o kastama i siromaštvu. Razlog zašto nikada ne bih išla u Indiju ili Kinu, ali i neke zemlje puno bliže.
E, ali kakve veze to sve ima sa naslovom? Pitate se, pogotovo ako ste odmah znali na koga mislim.
Ključne riječi su: narodno, mašta i škola.
A daljnji tekst bi išao ovako nekako.
3.-4. razred smo. (3.c ili 4.c!!) Učimo o pravednoj borbi partizana protiv Nijemaca i njihovih saveznika. Na programu narodni junaci.
Volim narodne junake. Jedno vrijeme sam se bavila da po uzoru na jednu os sestara Baković i ja budem frizerka. Onda je Meni draga osoba iz vrtića donijela uši, a Roditeljica nam je pucala one male bebe uši, a Hranitelja je tukla po glavi jer su mu ovakve (kao jagodica malog prsta) uši šetale po glavi. Kad joj je dosadilo da svi hodamo sa smrdljivim ručnicima na glavi, odvela nas je frizerki, a ja onako gadljiva sam odustala od toga i odlučila sam biti, e sad?, je l ili balerina ili teta u vrtiću ili vatrogasac.
"E, je l znaš onu pjesmicu?" za svakim ručkom pitala bih Meni dragu osobu "Borio se borio, dok se u keks, njam, njam, njam..."
Nakon tri-četiri mjeseca Mebni draga osoba, dok smo igrali Monopoli zaskoći me
"Daj mi sad, kad ništa ne jedeš, reci tu pjesmicu o keksu i borbi, ja tebe ništa ne razumijem, kad god kažeš 'keks' staviš nešto u usta."
(Pretpostavljam da ovo nikome nije tako smiješno kao meni?!)
O narodim junacima sam voljela slušati i govoriti, bilo gdje. I onda smo došli do meni najdražeg Rade Končara.
"Lulu?" prozvala je drugarica na satu prirode i društva. To vam je ono gdje je su 2 djevojčice i 2 dječaka, jedan je dječak zločest i zove se Pucko, tu vas uče i da uvijek morate držati volan na biciklu, sve je ilustrirano slikama.
Prva slika. Pucko na biciklu i viče "Vidi mogu bez ruku!"
Druga slika: Pucko na podu.
Treća slika: Pucko ponovno na biciklu i govori: "Vidi, mogu i bef zufu!" Te nema zube.
No, nije me to drugarica pitala, nego
"Reci nešto o Radi Končaru."
A ja:
Rade Končar je bio rudar, te su ga uhvatili Nijemci i kako nije htio odustati od borbe za pravednu narodnu stvar ubili su ga.
"Kako su ga ubili?" drugarica.
A ja:
Rade Končar je imao, krasnu žutu košulju, havajsku, i zlatni lančić, malo dlaka tu (pa pokazujem po svojem trbuhu i nerazvijenim grudima). Njemu su rekli da će mu vezati oči i da se okrene, ali on nije htio i ovako je (pa pokazujem kako, stisnuvši svojim nejakim ručicama svoju majicu i svaku ručicu vučem na svoju stranu) svoju košulju i svi su se gumbi razletjeli Te je rekao: "Pucajte u prsa", jer je bio jako hrabar i nije htio da mu zavežu oči i pucaju u leđa i onda je pao mrtav u jamu koju su tek kasnije pronašli. Je li opće potrebno reći da sam sve to ispričala sa očima punim suza, jer mi je bilo žao njegove stre majke u Lici, točnije Končar karaju, koja čuva krave i ne zna što je s njezinim sinom jedincem?
Kasnije me drugarica nije htjela pitati što mislim o priči "Bijeli jelen", a baš sam lijepo napisala tu lektiru i mama mi je nacrtala bijelog jelena kojeg sam ja ofarbala u smeđe.
U knjižici je pisalo da je Lulu pametno i inteligentno dijete, ali da bi trebala se više družiti sa djecom svoje dobi.
Pitanje za kraj:
Koliko je vas znalo da će ovo biti post o svemu samo ne Radi Končaru?
I danas na kraju imam želje i pozdrave: Sretan rođendan mojem kolegi. A puno ljubavi, sreće, novaca i svega drugoga što si žele mojoj sestri i njezinom mužu za 9. godišnjicu braka!!
E, da, još sretan imendan svim Antunima, Tončijima, Tunama, Tonijima... A ponajviše mojem Hranitelju koji vjerojatno ne zna da mu je imendan
Objavio prepricalica u 13. lipanj 2007 9:35:00 | 0 komentara
"Mislim da ja to neću moći!"
Mrzim, iskreno i iz dubine duše pospremati.
"Ljubavi" Moja jača polovica me nježno zaziva "Trebali bi pospremiti stan."
"Hoćeš da ti napravim tortu od badema?" imam spreman odgovor. Volim kuhati, iako sam milila da će mi to biti puno veći problem.
Sjećam se da je Vražja posla jednom pisala kako se njezin budući svekar sasvim dobro snalazio dok nije mu bilo žene, za razliku od svekrve (isto buduće) koja nije znala o kud da krene kad njega (muž joj) nije bilo. E takvi smo Moja jača polovica ja.
Isprva se Moja jača polovica nudio da će mi on pomoći.
"Ajde, ljubavi" tepao i mi, "Ne može biti tako teško. Evo, ti operi podove i zahode, a ja ću usisati i obrisati prašinu."
"Joj, joj, joj! Kako je moj život težak!" kukam ja, a onda se posvađamo, jer on ne radi nešto dobro, i to završi tako da ja vičem
"Pusti me na miiiiiiruuuuuu! Idi van!" U nadi d će otići kako bih ja u miru mogla pisati postove, čitati ili peči tortu od badema. Nikad ne ode.
"Jesi oprala podove?" pita on mene sasvim mirnim glasom, jer već zna u čemu je problem.
"Jesam!" ljutito odgovaram "I zahode!"
"Ajde, onda odi pisati blog i tamo me tračaj, a ja ću usisati i obrisati prašinu."
"Sad sam izgubila inspiraciju i ti si ome kriv."
"Samo ti upali kompjuter i vidjet ćeš."
Uvijek ima pravo.
"E, ljubavi" neki dan, viče meni Moja jača polovica iz rupe (to ja tako zovem rupu u zidu sa vratima gdje držimo sve ono za prati zahod, podove, veš, suđe) "Ako ću prati podove, što ide u vodu?"
Prati zahode i peglati još ne želi, ali ako budem uporna i sve ignorirala, možda me jedan dan ugodno iznenadi.
Jedan dan, prije par istih (dana, je l?) kaže meni Moja jača polovica meni kaže kako je sve svoje trenirke bacio u prljavi veš i da sad on nema ništa za obući.
"Svoje trenirke sam bacio u prljavi veš i sad nema što za po kući obući" Vidite?
"I?" pitam ja.
"Ništa samo kažem. Ako mi objasniš kako se pere veš, budem ja sve oprao."
Košara za veš već vrišti od toga kako je puna.
"Budem ja!" kažem.
"A ja ću gledati."
"A što sad radiš?" pita Moja jača polovica.
"Odvajam tamno od svijetlog."
"Zašto?" i ne aje*ava me, njega to stvarno zanima.
"Nemam pojma," sasvim iskreno odgovaram "Mama mi je tako rekla. Imaš još što tamno?"
"Ovo?"
"Ljubavi, to je žuto!"
"Pa?"
"Svijetlo."
Moja jača polovica ima problema sa bojama, još razmišljam je l neka vrsta daltonista ili je samo muškoga roda. Mislim da je ipak ovo drugo. Njemu sve može biti tamnije ili svjetlije od nečega drugog. Osim crne koja je najtamnija ili bijele koja je najsvjetlija. O loženim bojama sa njime se uopće ne da razgovarati.
"je l znaš gdje je moj ljubičasti kišobran?"
Pokazuje kišobran
"To je rozo."
Uz njegovu asistenciju uspjela staviti tamni veš u mašinu za veš, po naški perilicu za rublje. Pa sam se bacila na pripremanje ručka. Radila sam pohane tikvice sa sirom i pohani poriluk. Trebala bih ponovno oživjeti svoj kuharski blog. I dok sam to radila skidala sam sve zvijezde nekom kuharu koji objavljuje svoje recepte u novinama, te mojoj ne linkajućoj prijateljici. Kuharu zbog pohanih tikvica, a ne linkajućoj prijateljici (bilo bi jednostavnije napisati Tedica) zbog poriluka.
"Pa jesu li te oni tražili da radiš tikvice i poriluk?" pita Moja jača polovica, a i NLP se vjerojatno pita isto.
"Nisu, ali jako mi je finu zvučalo."
I kad smo probali, bilo mi je žao što sam skidala zvijezde, fino, fino užasno fino, ubili smo se u tome.
"A je l da ovo mogu i inače raditi?" pitam ja Moju jaču polovicu. dogovor je pao – bit će to jelo često na našem stolu.
"A sad bi mogli kolače." rečem ja.
Pa oda skidam sve zvijezde meksičkoj kuharici gdje sam našla recept za voćne enčelade (ili kako se to piše), jer mi je cijela kuhinja puna brana.
"Gle, imaš malo tijesta tu iza uha!" veslo će Moja jača polovica. Jer finije su tortilje kad ih sama napravim.
"Kuku! Kuku!" odmah zatim, viče Moja jača polovica, jer dogovor je od prvog dana da ja kuham, a no sprema kuhinju.
"Veš je gotov!" kažem ja mojoj jačoj polovici. "Daj ga molim te posti na štender." (Za one koji ne znaju što je štender, to je štrik za veš)
"Ne znam hoću li ja to moći!" sasvim iskreno će Moja jača polovica meni.
"Budem ja."
"A ja ću te gledati!"
"Što je to teško!" kaže meni Moja jača polovica kad je sve bilo gotovo. "Budem ti ja ostavio jedan kolač više!"
Objavio prepricalica u 12. lipanj 2007 9:03:00 | 1 komentara
Kako do oružja
Ovaj post nije napisan s namjerom da ikoga uvrijedi ili, što ja znam, liši slobode, i plod je isključivo moje mašte!!
Kada smo našli ovaj stan, kada ga je Moja jača polovica našao, ja sam bila pomalo skeptična.
Neke od mojih zamjerka bile su: na kraju svijeta je (ili kako kaže moja ne linkajuća predgrađe Ljubljane, a to vam dođe na isto), zatim, ja sam živjela u zgradi i uopće nisam znala tko su mi susjedi i sa tom situacijom sam bila poprilično zadovoljna, i zadnja zamjerka je bila to da je o zaprqavo naselje brnitelja. Nije da ja imam nešto protiv branitelja, ali zahvaljujući medijima nekako sam mislila da su svi naoružani i kako ću ja slaviti Božić i Novu godinu. Užasavam se pucnjave.
No pokazalo se da je moj strah potpuno neopravdan, za Božić nije ispaljena niti jedna petarda, a za Novu godinu (koju sam provela gledajući maratonski CSI i budeći Moju jaču polovicu da mi barem da pusu za sretan početak nove 2007) pucala su petarde samo djeca i to samo malo.
"I ti se tome čudiš?" pita mene Moja jača polovica zbunjeno "Pa kao da njima nije dosta pucanja!"
Ima nešto u tome.
I sad, neki dan, Moja jača polovica i ja gledamo televiziju. Vjerojatno "Istragu". I to ne kažem zato što je Nov@ kupila blog.hr, pa zato da me zaposle, već zato što nas dvoje gledamo skoro svaku "Istragu".
Onda se ja nerviram, jer
"Jebem ti ja", a vi znate da ja nikad ne psujem "taku državu, gdje kvazi ozbiljna emisija mora istjerivati pravdu."
I plačem se na svaku reportažu o malome Matiji, a skoro sam se ugušila u suzama kada je onaj drugi dječačić rekao da je njemu više bilo žao malog Matije nego njega samoga kada je vidio da ga boli kao što boli njega.
"Je l ti to plačeš?" pita Moja jača polovica, a ja nisam raspoložena da mu odgovorim nešto u stilu Tito je umro 80-te" ili pak
"Tito je Dorčić, ja nisam", nego samo odgovaram
"Neeeee, oznojila sam se na garnituri!" jer je od (lažne!!) kože, a Moja se jača polovica ustane da mi donese kokice ili barem čokolade. Kada prođu sve reportaže, nastupa rekonstrukcija, koju mogu pratiti bez suza, lijepa, bijela i debela.
Dakle, pogledamo jednu od mnogih "Istrga" i meni ovako blesavoj nije jasno, koliko god mi to objašnjavali
"Kako ja, recimo ja! Mogu nabaviti pištolj?"
"Lako! Za 15 minuta!" odgovara meni Moja jača polovica. "Si imaju oružje."
"Misliš da i u našem Seleu?"
"Vjerojatno."
"Kako? Din-don" govorim ja
"'Tko je?'
pita dijete.
'Susjeda.' odgovaram ja
'Je l ti tata doma?'
'Je, samo malo! Taaaaaataaaaa! susjeda s donjeg kata te treba!!'
'O susjeda, t o ste vi? recite?
'Čujte, meni je malo neugodno, ali, evo imam tu par tisuća kuna, biste mi prodali nego oružje?'
Je l se tako kupuje oružje?" pitam ja Moju jaču polovicu.
"Ma ne baš tako, malo diskretnije."
Moj je plan ovo.
Kaže da sumnja da susjed s troje vrlo male djece ima oružje, pa ću onda nasumce izabrati neki stan u zgradi do.
din-don
Zvonim.
"Tko je?" čujem sa druge strane.
"Ovaj…" ja jer sam u neprilici kad netko pita 'Tko je?' a ne zna me, pa mi je glupo reći "Lulu."
"Susjeda!" ipak odgovaram.
Otvaraju se vrata, muškarac u trenirci i iza njega viri gospođa supruga.
"Ja sam vaša nova susjeda." kažem, iako nisam nova, ali mi skoro nikoga ne vidimo (što mi je drago, jer sam e bojala toga da ću se morati družiti sa susjedima) "Malo mi je neugodno, mou li ući unutra?"
"Možete." odgovaraju Muž i Žena u isti glas, pomalo zbunjeno.
"Hoćete što popiti?" pita Žena.
"Baš mi je drago da to pitate. Imate što kratko?"
Daju mi travaricu, koju ja drmnem.
"Želite li još jednu?"
"Može, može!"
Nakon 5-6 travarica (koje ne pijem od 1.5.2002, jer sam se tako nalila da mi je još zlo!!) ja sam spremna, a oni potpuno zbunjeni, jer se ja klatarim i smijem potpuno bez veze.
"Čujte!" napokon ću ja "Imate vi kakvo oružje za prodati?"
"Ma sve si krivo shvatila!!" grubo me prekine Moja jača polovica, a baš me zanimalo jer bi mi prodali ili bi zvali 112 kako bi zatražili policijsku zaštitu, ali i bolnička kola.
"Ja" Moja jača polovica "Da sad odem u kvart" misli na svoj kvart "Za 15 minuta bi nabavio pištolj."
"Ajmo! Ajmo!" vičem i skidam pidžamu da se obučem za izlazak i kupovinu oružja. Kako se obući kad ideš u kupovinu oružja?
"Što radiš?"
"Osim što ti pokazujem svoje sise, oblačim se za kupovinu oružja. je l da obučem traperice ili neku haljinu?"
"Ma ti nisi normalna!"
"Zašto?"
"Nemamo mi novaca za oružje."
"Pa nema veze, kad ga donese, reći ćemo da smo se samo šalili."
"Tebe će netko ubiti!"
"Prije ili kasnije, ajde idemo!!"
A on neće, pa neće.
I sad vi meni recite… ja sam pacifist ("Pacifistica!" u glas bi rekle Moja ne linkajuća prijateljica i Meni draga osoba) i vječiti optimist (da, da, optimistkinja) pa me zanima – je l da da nije tako lako nabaviti oružje?
Objavio prepricalica u 11. lipanj 2007 9:13:00 | 0 komentara
Kako su me Mladi zafrknuli
Nekad davno meni se moglo prodati što god. Recimo zaustavili bi me Jehovini svjedoci ja bih ih gledala, slušala i klimala glavom, sve dok ne bi izašao neki iznervirani stanar iz susjedne zgrade i rekao
"Dajte pustite curu na miru, tu je tri dana" a pri tome bi to ozbiljno, a ne preneseno mislio "Bez kruha i vode. Iš! I! Pustite poštene građane na miru."
Zatim bi me nahranio, utoplio i nazvao policiju da mogu obustaviti potragu za mnom, da sam dobro samo malo gladna i potresena.
Ne znam koliko puta sam vikala
"Mama!" dok bi mi pokušavali uvaliti kalendar, moja Roditeljica bi došla, rekla
"Hvala, ne trebamo1" i zatvorila vrata. Onda bi imali odgojno-obrazovne razgovore, bez obzira što sam ja već bila odgojena i obrazovana 20-godišnjakinja.
Izgleda da su razgovori urodili plodom, jer najednom se meni više nije dalo slušati.
"Daj, daj, daj!" samo daj!
"Ne hvala!" odgovarala bih svaki put kada bi mi pokušali prodati mirisne štapiće. Iz dva-tri razloga bila sam bzobrazna.
Prvi je: da stvarno ne podnosim da mi netko potpuno nepoznat dođe i kaže
"Bok! Kako si?"
Jer nismo mi zajedno krave pasli (naime, ja nikad nisam pasla krave, čak ih se malo bojim), pa da smo si na "Bok!", a o "ti" i da ne govori.
Nazovite me bahatom, ali ja sam "vi" dok se ne dogovorimo drugačije. (To ne vrijedi za blogere, zapravo to me najviše nervira u dućanu, a o konobarima da ne pričam.)
Drugi razlog je: da neću ja financirati nikakvu sektu.
I treći je da: sam ja alergična na mirisne štapić, kišem i "plačem", te sva nateknem.
I koji im vrag znači
"Bok! jesi ti iz Zagreba?"
Odgovor "Nisam" neće vas osloboditi da vas pokušaju navesti da im date milodar za mirisni štapić.
Vjerojatno ste čuli za njih. To su oni koji su okupljeni oko Damira Rožmana (sjetila sam se kako se zove). Neću iznositi svoje mišljenje o Vođi, da me netko ne tuži za nanošenje teške psihičke boli. Samo ću reći da ja kao pravi pravcati ne vjernik ne vjerujem, ali opet slušala sam na vlastite uši ispovijed jedne cure koja je u zadnji čas "spašena" (čemu navodnici Lulu?) iz sekte, ne te, neke druge. Nakon toga nije mi tako čudno kako se postane član recimo onih koji vjeruju d su Zemlju stvorili ni pet ni šest nego vanzemaljci.
Vratimo se mi na Mlade.
Dakle, i koji su se financirali prodajom mirisnih štapića, preselili su se na sjever i više ne prodaju štapiće. Samo meni to nitko nije rekao. To da ne prodaju štapiće, bilo mi je zanimljivo pa sam znala da su u gradu koji je u Zagorju, a njegovi žitelji tvrde da oni nisu Zagorci.
Pregrupirali se Mladi (Mladi, ih ja zovem, a sad će te vidjeti i zašto), a meni, ponavljam se, nitko nije rekao.
i ja, ništa ne sluteći, šećem po svojem novom gradu. To je bio kraj veljače i ja sam išla obaviti ono nešto za porez, kako me ne bi ubili. i obavila sam, sad čekam Moju jaču polovicu da dođe, a ono radi nešto i obija doći kad sam si ja zamislila.
Odjednom
"Bok, jesi ti od avde?" ili nešto slično.
A ja nisam raspoložena. Mislim, tko je raspoložen kada sređuje svoj porez.
No on ne odustaje.
I mogu vam reći da me uspio nasmijati. Napojnicu će te uvijek ostaviti konobaru koji je ljubazan? Zar ne? Ako vi nećete, ja uvijek hoću. Kako je najlakše izvući novac iz ljudi? Osmijehom. ja sam vam jeftina. Nasijete me (a to je lako) i sve od mene možete dobiti. dobro, dobro, ne baš sve! Ne dam srce! (Srce kao organ ne dam, srce kao ljubav dam i za manje od osmijeha, može samo smiješak.)
Dala sam 20 hrvatskih novaca i dobila sam "Mladi list" i još nekakvu knjižicu. Knjižica mi je bila fora, a "Mladi list" nisam ni pogledala, a trebala sam.
Jer…
neki dan hodam ja po gradu, kad zove mene Moja jača polovica.
"Imaš ti 200 kuna?"
"Nemam!" jer nemam
"E, super," nastavlja moj životni partner "Jer su mi sad javili iz banke ako ne pomirim 200 una vise da će mi cijeli stambeni naplatiti, pa daj mi to odi uplati, poslat ću ti broj računa."
I što ću ja jadna sa Moja jača polovica će u zatvor, a ja ne znam (ne, stvarno ne znam) peči palačinke, pa je bolje da ja njemu to uplatim.
I, opet on.
Onaj Mladi.
Smiješak.
Ma ne trebaš puno dati, koliko imaš.
Za nas mlade.
Protiv korupcije.
Joooooj, skini mi se.
Ali ipak vadim 10 kuna i ovaj put odlučujem da ću barem prelistati.
Bilo bi bolje da nisam.
Luka Rocco!
"Gle," mislim si ja "Došao je k sebi."
Listam ja dalje, kad zaskoči me, ni pet ni šest, nego Damir Rožman.
Dobro da sam držala jezik za zubima, jer baš sam Mladom htjela reći kako je Luka Rocco došao k sebi.
I dogodilo se ono što sam si obećala da neće, doniram sekte.
Ali od sutra bit ću pametnija.
Objavio prepricalica u 8. lipanj 2007 9:02:00 | 0 komentara
Tko o čemu – ja o ljubavnici
Ovako vam je, ja sam jedna užasno jednostavna osoba. Hm!, na papiru to izgleda puno gore nego što nego što j, jer kod mene je 'jednostavna' jednako 'draga', a draga pak znači ovo:
Sjede tr djevojke u kafiću i pričaju, nazovimo iz Bara, Đurđa i Vlatkica (što nema nikakve veze sa Vlatkom Prkos, kako ju zove moj Hranitelj).
Đurđa: Čujte, cure, moram na jedno mjesto. I pri tome misli na WC.
Ostaju samo Bara i Vlatkica, kad će Bara
Bara: E, kad se Đurđa vrat s WC-a, moram vam ispričati odličan vic.
A Vlatkica odgovara
Vlatkica: Joj, nemoj, znaš, Đurđa baš ne shvaća viceve, ona je, hm!, kako da to kažem… jednostavna.
E, ja nisam tako jednostavna, ja razumijem viceve, skoro sve. Jedino nisam razumjela onaj sa Mujom i "Ali nemaju svi ruku". Meni draga osoba kaže da sam ga shvatila samo da mi nije smiješan, što je vjerojatno istina, jer njezini vicevi (koji su svi od reda slični onome "Što mali Židov radi na krovu kraj dimnjaka?") nisu smiješni.
Ali da se ja vratim na temu, zašto sam ja jednostavna i kakve to veze ima sa ljubavnicom Moje jače polovice.
Jednostavna sam što se tiče putovanja. kada bi meni netko rekao
"Lulu, za pola sata idemo u Finsku!" za 15 minuta ja bih bila spremna. (Ukoliko bih našla svoj pasoš.) Nikad ne nosim previše stvari, a u tenisicama se osjećam najbolje, pa mi cipele nisu problem. Dobro, trebalo je puno vježbe i jedna zabrana da shvatim kolika je optimalna količina tvari. Prije par ljeta, moja Roditeljica mi je kupila prekrasan veliki crveni kofer (da važno je da je crveni). Onda sam ja njega punila i punila i punila, i sve mi se činilo da je uvijek poluprazan (ili polupuno, kako bi rekli vječiti optimisti), kad od jednom
'Kuku!' mislim si ja, jer se taj lijepi, veliki crveni kofer ne da zatvoriti. Pametna sam vam ja. Sjela sam na njega, pa ga zatvorila do pola, a onda
"Meni draga osobo!!" vikala sam preko cijelog stana tu troslovnu riječ koja je i ime Meni drage osobe.
"Što hoćeš!" vjerojatno je rekla.
"Dođi malo."
"A?"
"Daj sjedni na kofer."
Tu su se Meni dragoj osobi zacaklile oči, jer njezina sestra napokon postaje žensko i omnia meca mecum porto (sve svoje sa sobom nosim, meni najdraža latinska izreka, uz druge koje su mi isto najdraže).
Moja jača polovica baš i nije dijelio njezino oduševljenje, naime on je morao vuči moj veliki, lijepi crveni kofer, jer
"Meniiiii jeeeeee teeeeeeeškooooo!", ali i nositi svoju torbu, jer mi je meni i njegova torba bila teška. Začudo, nije mi polomio noge i zalio me u beton, kad sam mu rekla
"Ljubavi, mislim da sam u svoj neseser stavila previše stvari, jako mi je težak." Moj neseser je također lijep, velik i crven, samo malo tamniji od kofera, za one kojima je važno da to znaju.
na kraju ljeta, Moja polovica mi je rekla
"Za Boga miloga, Lulu, ti si cijelo ljeto nosila samo ove tri majice, tri haljine, dva badekostima, cipele koje zoveš balerinkama, mada meni nije jasno zašto, jer ne znaš plesati balet i nemaš sluha, tenisice i traperice." To je najduža rečenica koju je on meni uputio tijekom naše 6 godina 4 mjeseca i nekoliko dana veze i skoro 9 mjeseci braka. Još čekam barem još jednu takvu, evo može i u pola kraću. Osim što je to najduža rečenica Moje jače polovice, moram vam reći da nije baš istinita. Naime, ja sam još nosila natikače za lažu i jednom kad je bilo hladno obukla sam vestu.
"Bože, Lulu" vrisne moja Roditeljica, kad sam se vratila s ljetovanja i raspakirala "Ovo je svečana haljina za vjenčanja."
"I sprovode" dodam ja.
Mislim, jedna žena uvijek mora biti spremna, jer nikad ne zna kad će ju pozvati na neku svečanost, poput vjenčanja.
Nakon tog ljetovanja, koje Moja jača polovica pamti po tome da je vukao moj kofer, dobila sam zabranu nošena velikog, lijepog crvenog kofera.
"Ili?"
"Ili nikud ne idemo i ti ćeš za to biti kriva" a Moja jača polovica jako voli nekud ići i oduzeti mu to, bilo bi kao djetetu oteti lizalicu.
Na sreću, ili nesreću, Meni draga osoba, je iduće ljeto pokvarila kofer, vukući ga punog, preko onih kamenih ploča po Cresu.
Od tada se ja znam spakirati, a tu je i budno oko Moje jače polovice.
"Ne treba!"
"Ne treba!"
"Ne treba!"
Tako sam ja postala jednostavna, a sad o ljubavnici, da ne biste mislili kako naslov nema nikakve veze sa postom.
21.6. idem svojoj nani (baki, za one koji to još ne znaju) i dedi na Lošinj i ostat ću tamo do 27. istog tog šestog mjeseca.
"Ajde idi!" meni će Moja jača polovica.
"Kako to misliš?"
"Idi, ja ću te odvesti na autobusni."
On nije plakao i molio
"Ne idi! Ne idiiiiii!"
I prijetio da će se ubiti
"Ako odeš, ja ću se ubiti!"
"Nisi plakao i prijetio da ćeš se ubiti?" pitam ja u nevjerici.
A on meni odgovara da je on veliki dečko i da će s snaći bez mene, osim toga ima za učiti, a ja bih stalno nešto pričala, a ovako će sve lijepo naučiti.
"Dobro, ali ljubavnica ne mije spavati u našem krevetu, koji nam je Kuma napravila sa puno ljubavi."
Malo se naljutio. On na mene. Kakva sam ja to, kad mu ne vjerujem. Onda am mu objasnila da sam se šalila pa je sad sve u redu, osim što kad nam netko pozvoni na vrata ili nas zove na telefon, to mora biti moj ljubavnik.
"Samo vračam!" kaže on meni.
Neki dan, Moja jača polovica se vračamo iz grada, ili sa posla. Lijepo je vrijeme i svi su vani. Baš svi, i djeca, i branitelji i njihove žene.
"I sad" počne Moja jača polovica "Kako ti misliš da bih ja tu doveo ljubavnicu?"
"Zašto?" pitam ja.
"Pa svi bi vidjeli i netko bi ti rekao."
"Misliš, ono, ja se vratim doma, a tebi se obrati 'Susjed, susjed, kako vi imate lijepu sestru.' onda bih ja rekla i pitala 'Kakvu sestru? Kakvu sestru? Ti nemaš sestru', pa bi susjed pokrio rukama usta i odmah otrčao ispričati trač. Na to misliš?"
"Da!" odgovara Moja jača polovica.
"A što imaš ljubavnicu!"
"Daj, prestani!"
Idem, a tješi me to da imam špijune koji niti ne znaju da su špijuni.
Objavio prepricalica u 6. lipanj 2007 9:56:00 | 1 komentara
